Zanimljiva ideja i dosadna predstava

Vidjeti u Hrvatskoj kazališnu predstavu i pročitati kazališni program ili afišu predstave, u kojima se pojašnjava razlog i sadržaj dramskog komada, već godinama su nesinkronizirani, pa i šokantni. Naši teatarski modernisti kazalište su sveli na esejistička prenemaganja u kojima zanemaruju dramskost teksta, pa im dramski predložak, najčešće sveden na sinopsis fabule, postaje važniji od dramskih silnica i poticaja. Ti dramaturzi i teoretičari kazališta, u ime svojih pretencioznih ideja, zaborave sve što dramski predložak mora sadržavati kako bi zaživio njegov razlog i smisao. Zbog toga uglavnom pišu o onome što u predstavi ne postoji, odnosno što se u sadržaju i dijalozima predstave više želi nego što postoji. Takav je i projekt Disanje dramske autorice, dramaturginje i redateljice Olje Lozica, premijerno izveden 21. studenog u dvorani Miško Polanec u Zagrebačkom kazalištu mladih. Projekt su zajednički producirali PlayDrama iz Splita i ZKM.

Predstava se bavi sestrinskom bliskošću iz raznih kutev / Izvor stranica PlayDrama

Dramaturg i skladatelj projekta Matko Botić o predstavi piše: „Predstava Disanje redateljice Olje Lozica svojevrsna je koda, završni naglasak četverogodišnjeg bavljenja obiteljskim odnosima unutar PlayDraminih sezona. Posljednja predstava ciklusa kloni se buke i sijaseta društvenih konteksta i skreće u krhko područje intime. Disanje se bavi sestrinskom bliskošću koja se osvjetljava iz neočekivanih, kazališnih potentnih kutova.“ Zatim dopisuje kako se redateljica „ovog puta u potpunosti usredotočuje na glumački suodnos dviju virtuoznih izvođačica, ispisujući slojeviti narativni okvir koji se poput napeta trilera postupno razjašnjava pred gledateljima“.

Ako se zanemari Botićev strah od društvenog konteksta koji, htio on to ili ne htio, postoji u sudbini svakoga dramskog lika, evo ukratko sadržaja tog „trilera“. Na pozornici su dvije velike fotelje, stolić i izvrnuta vaza s cvijećem, a dijagonalno u pozadini gitara i stolac. Ulazi muškarac, Botić, uzima gitaru i počne proizvoditi visoke, iritantne tonove. U tako pripremljenu intimu ulazi glumica PK i na stol baca tri baterijske lampe-maglice te, dok si dvjema osvjetljava lice, sjeda u fotelju i zadrijema. Zatim ulazi sestra, glumica PS, puše u uho glumici PK, koja se sa smiješkom budi. Počne evociranje sestrinskih uspomena.

Prvo se sjete deve koja je prdnula, pa razgovaraju o papigi, koju bi naučile govoriti... Složivši se da papige žive dugo slavodobitno zaključe kako bi kad umru mogle biti papiga, i avion, i cipela ili tenisica, ili papuča u obliku neke životinje. Zašto ne i „neka ptičica koja ovako (oponašaju pticu) serucka okolo“, pa razgovaraju o polizanom sladoledu na koje je palo ptičje govno, što nije strašno jer „donosi sreću“... Jedna predloži kako bi mogla biti torbica druge ili roza naočale, kroz koje bi stalno moglo biti lijepo... Zatim obje pjevaju, pa jedna trči dok ne „uoči vazu na podu“, koju podigne i vrati na stolić.

Uslijedi svađa oko vlasništva vaze, pa rasprava čemu bi vaza najbolje koristila, kako bi bila lijepa uspomena... Tada jedna kaže da će pokupiti svoje stvari i da bi joj „bilo drago uzet vazu sa sobom“... Opet svađa oko odlučivanja, psovka i razbijanje vaze... jer ako je ne može imati jedna, ne može ni druga... pa svađa oko rublja i farbanja kose... Zatim se vrate u djetinjstvo, razgovaraju o majci koja im brani da jedu sladoled i čokoladu, a traži da jedu brokulu... Zbog previše pojedenih sladoleda u kazni su obje...

Onda su u zreloj dobi, udane. Jedna kaže da su joj mužu došla dvojica prijatelja i da ona nema gdje spavati ... razgovaraju o sobi i ležajevima preko kojih dođu do bračnog kraha i nepodnošenja muža, pa o zlostavljanju, slomljenom rebru i hitnoj, o vlasništvu stana, o osuđivanju okoline... Pa se opet vraćaju u ljepša vremena, razgovaraju o prosidbi, o putovanju i trošenju novaca, o kockarnici i nadgrobnom spomeniku za muža kojega je druga pokopala prije dva mjeseca, o prokockanih 10.000 kuna i pet kuna koje fale za ćevape... o zajedničkom djetetu koje nisu imale... I o otkrivenoj smrti!

Već su stare, senilne, djetinjaste i dementne... Na kraju jedna drugoj kaže da je voli.

Redateljica Lozica u afiši predstave piše: „Disanje je predstava o prihvaćanju gubitka... Gubitak, ovisno o tome koliko nam je važan, može utjecati na čitavo naše poimanje sebe, drugih i svijeta oko nas. No smrt kao krajnji gubitak neke osobe u našem životu može osim osjećaja tuge, u određenoj fazi života, isprovocirati i sjećanje na osjećaje nježnosti, bliskosti, različita iskustva zajedničkog bivanja – svađe, potpore, razumijevanja, nerazumijevanja, prihvaćanja, bodrenja, čitavu paletu šarolikih životnih iskustava... Jer prihvatiti gubitak bliske nam osobe bolan je, katkad i dugotrajan proces. I taj proces može se realizirati na različite načine... U našem Disanju se, scenskim disanjem dviju glumica, hoda prema prihvaćanju smrti kao dijela života.“

Glumačkom izvedbom redateljica ilustrira ono što esejistički obrazlaže, s tim da opisuje više nego što glumice mogu predočiti. Ni skladatelj Botić iritantnim tonovima svirke ne uspijeva uspostaviti intimnu vezu između eseja i glumačke izvedbe. Među njima je praznina. Ne zaživi kreacija, snažnija od esejističkih objašnjenja. Sve je više-manje dinamički i ritmički tromo. Artikulacijski na granici razumljivosti, često opterećeno psihologiziranjem i poznatim teatarskim rješenjima. Tako se ambiciozna ideja prometnula u dosadnu predstavu.